sanjiva vida

dani mi ovi prolaze u hipu, radno i naporno. društveni život mi je opet u padu. i uopće nemam zadnje dane vremena za sjest i odmorit se – recimo pogledat neki film makar ponuda na tv-u i nije nešto. al super mi je kad hodam do posla s walkmanom u ušima i skroz se prepustim. masu puta su mi znali reći da ih nisam pozdravila i da hodam ko muha bez glave. a super mi je, nekako se opustim, razmišljam, udišem svježi zrak – i imam svoj svijet, napokon.
uglavnom sam tako neki dan hodala gradom (i da završim priču o božićnom jelkama) i skoro dobila po glavi jer neki neosviješteni kreteni ovoga grada bacaju jelke kroz prozore očito ne razmišljajući o posljedicama. i šta da sam prošla tren poslije, a da ne pričam da je neko dijete moglo pretrčati.
isto tako kad mi je skoro led s nekog krova pao na glavu... falio je djelić sekunde...samo što sa snijegom upravlja netko drugi...
...ah, u ovom gradu si sve manje siguran...

sutra je radni dan, novi radni dan i meni prvi ove godine. užasavam se od toga da će sve opet postati jedna kolotečina, pa imam neke ideje u vezi radnih promjena i nadam se da ću uspjeti u tome.
evo sve se privodi kraju, pa tako i ovi blagdani. dobro, nekima još uvijek traju, ali većinu blagdansko raspoloženje napušta. ne znam jel ste bili u zagrebu prije božića, onda kad su se na trgu prodavali oni borovi i kad je cijeli trg bio prekriven tim zelenim drvcima. uglavnom, sad su ta drvca svuda po ulicama i čak mi to nije loše. osim što su random pobacana i čekaju smetlare da ih odvezu. i uopće ne izgledaju ružno, dobro su očuvana.
ustvari, ne znam šta sam sa svim tim htjela reći, ali stalno si razmišljam dali smo ih mogli nekak iskoristit sad kad nam ne trebaju... ali još nisam dokučila za šta... ko zna di ona završe...
možda bi se trebala prodavati s korjenom u teglama, tako da potraju, pa da se ponovno zasade...
a stvarno dobro izgledaju, al šta im vrijedi kad su mrtva... i ko se brine za to???

prije ovih svih veselih blagdana, u novinama su upozoravali da pazimo na to koliko jedemo i izašao je članak da se u prosjeku jedan hrvat tokom blagdana udeblja i do 5 kg. uglavnom, svi smo se rugali tome ili ja bar... i šta sad? danas sam stala na vagu (zadnji put sam tjedan prije božića), i što sam vidjela... ni manje ni više nego 4 kg. molim??? ok, od toga s može oduzeti roba, ali opet je puno. i što je najbolje svima je to normalno (općenito mislim). plus, to žderanje i nije nešto najzdravije. i šta sad da radimo? a opet ti nitko neće reći da si debel, pretil ili neka druga finija riječ. nego odgovor na sve su blagdani... a rezultat su debeli ljudi – ili možda ugodno popunjeni. a nitko ti to neće priznati. a kad je obrnuta situacija i kad je netko premršav ili mršav općenito, to se normalno veli – u lice, direktno. ne treba mi puno da se sjetim kako su me maltretirali mršavošću kad sam bila mala (a stvarno sam bila mršava – sad baš nije tako) i tjerali me da jedem jer sam bila mršava, mršava, mršava, mršava... 'pogledaj se na šta ličiš'
a sad kad me fala bogu ima malo više i kad sam toga svjesna, svi šute i tješe me glupim rečenicama tipa 'pa neka, sjeti se samo kako si izgledala kao mala, sad si taman, nisi uopće debela...' – a ne, uopće... i koji je efekt svega toga???
... nego treba se sad malo sabrat nakon svih ovih gozbi i smirit malo tu ovisnost, a hrana to stvarno je... mmmm...

vani je hladno, rat je. ja sam još mala, jako mala. ne idem u školu jer su non-stop uzbune. baka je još živa i svi smo u roditeljskoj kući. sad smo u podrumu gdje i spavamo. noć je. svi su zaspali oko mene, a ja sjedim i promatram ih. svi leže kao sardine jer nema mjesta i pokriveni su s dekom škotsog uzorka. bila je to bakina deka. osijeti se miris vlage koja dolazi iz neožbukanih zidova. vani se čuje lavež pasa. laju na buku u daljini – pucnjevi. oni ne spavaju kao ni ja. toplo mi je... ah kad će sve to proći već jednom...
ljeto je. ili možda nije ljeto ali svi su u nekakvim suknjama i muški u kratkom, pa valjda je onda ljeto. uostalom, sunce je. u zagrebu smo. ja sam napokon odrasla. sama sam na ulici, savskoj, tamo na križanju s vodnikovom. ne osjećam se ugodno. nekakav strah je stalno u meni. skrivam se od njih dvije. ne mogu im razaznati lica, ne prepoznajem ih. trče za mnom. jedna je na biciklu. i ono najgore – imaju pištolje i znaju ih upotrebljavati. ali imam ga i ja. malo mi je težak, ali mi stoji. skroz je crn. njih dvije pucaju na mene, ali nikako da me pogode. sva sam van sebe. u šta sam se to pretvorila? ne razumijem ništa – zašto mi to rade, pa šta sam im učinila? strah je sve jači, preznojavam se. ona bez bicikla opet puca, ali bezuspješno, uf. sad je na meni red. približava se ona na biciklu. nema mi druge nego braniti se... i ravno u nju... bicikl mi je podletio pod noge... skroz crn bicikl...
šokirana sam... moram nestati...
u stanu sam mojih rođaka. i moj šef je tamo. atmosfera je baš kako treba. ona nesigurnost i šok sasvim su nestali. samo što se nisam upišala od smijeha. šef si je kupio nekakav novi kompjuter, novo čudo tehnologije. da samo znate kako je bio mali – za svaki džep. i skroz je crn. i tako u stanju dobrog raspoloženja, javljaju mi da me traže, da me se žele riješiti. i šta da radim, moram se maknuti, moram nestati. odlazim na ulicu... opet...

probudila me mama. kod mene je sad neko vrijeme. i dobro da me probudila. već je jedan sat i ručak je na stolu. nekakvo meso sa suhim šljivama... mmm. bez koštica. tako bar piše na vrećici. skoro sam polomila zube – ja sam ih tri našla, samo u mojoj porciji. ma nek idu kvragu... nije moguće da im je toliko pobjeglo. pa šta onda nisu napisali 's košticama'. ljudi bi ih i dalje kupovali... i nema problema...

naravno da je cijela hrvatska u euforiji slaloma na sljemenu, pa tako i ja. i evo gledala sam te cure i mislim si – jebote, pa pola njih su mlađe od mene a gle gdje su stigle. koliko ih samo publika voli, koliko ljudi za njih zna i šta su sve postigle. i drago mi je zbog njih, i priznajem da bi barem na trenutak htjela osjetiti tu slavu i na svojoj koži, barem na par minuta. živo me zanima kako je to... no dobro – i kad sam mislila da me ništa ne može iznenaditi više od devetnaestogodišnjakinja koje su dobro odvozile, nastupa janica. sigurno je cijela hrvatska bila na nogama i u neizvjesnosti. zadnji pozdrav gledateljima prije starta... i svi znamo šta je bilo sljedeće. ... ja još nisam došla k sebi. vožnja bez štapa i onolika prednost... vožnja bez greške... koje emocije... kod svih nas čini mi se... morala sam zaplakati – i vrištala sam od sreće i opet bi. i skidam kapu toj curi koja je izmamila toliko osmijeha s naših lica, tako jedna pozitivna osoba. i uz sve svoje probleme s koljenom (prisjetimo se samo onog pada na spustu prije 4-5 godina) izborila se i postala najbolja skijašica svijeta. plus nitko nije zaboravio medalje na olimpijadi. sretan joj rođendan...

i da, moram reći da mi je ok sva ta organizacija natjecanja i nadam se da će takvih događanja biti puno puno više u zagrebu i u cijeloj hrvatskoj. mislim da je sve na nivou doraslom najvećim svjetskim skijalištima. i puno mi je drago zbog toga. plus čula sam da je sinoćnji tulum na trgu bio odličan, dobra muzika, jebiga što nisam mogla ić... vražja prehlada...

ovi dani prošli su mi u hipu. ne znam kad sam se zadnji put tako odmorila. nije me bilo doma šest dana. sad se opet treba uhvatit posla. ne mogu reći da mi doma nije lijepo... ali ljudi dole je bilo sunce. bilo je pretoplo. a što se tiče dočeka... jedan od boljih, luđih i puno opijen. naplesala sam se ko luuuda... nisam prestajala. tulum je bio odličan, a muzika je bila po mom ukusu. no sve u svemu drago mi je da sam novu dočekala u krugu dragih mi ljudi i da je sve sretno završilo. znate kako kažu... onako kako uđeš u novu godinu, takva će ti biti cijela godina... pa samo naprijed...

ne znam kakva imate iskustva s vožnjom u vlaku, ali evo ja sam naprimjer popizdila vozeći se za zagreb. kasnio je pola sata, ok, kužim takvo je vrijeme, ali užasno me naljute uvjeti u vlaku. recimo - ili je prevruće da ne možete disati ili je toliko hladno da vam ni vaša ni susjedova jakna neće pomoći. uopće me ne smeta što su vlakovi stari, ali mislim da ih uz sitnice itekako mogu poboljšati. naprimjer šta bih ih koštalo da puste radio, ali po mogućnosti ne narodni, već neki normalni. moram napomenuti da pod normalni ne spada cijeli album doris dragović iz '94 ili magazin, a to je česti slučaj u našim vlakovima. ljudi polude od dosade. ok, mi mladi imamo walkmane i sl, a jadni starci. ili recimo da prodaju novine. od te muke bi i 24 sata rado čitala. plus često se dogodi da nema onog vagona-restorana. a super bi bilo kad bi se moglo nešto kupiti. mislim da bi bilo super kad bi imali te neke artikle za kupovinu. sve u svemu, mislim da bi sa malim sitnicama mogli poboljšati uvjete vožnje i sam komfor naposlijetku...
ne znam dal sam ljuta zato što sam nedavno putovala ili stvarno u svemu tome ima malo istine??????

ljeto je, sestrična 5 i ja smo odlučile da idemo malo po moru jedrilicom. nismo razmišljale o tome da niti jedna od nas nema dozvolu, ali to nas nije omelo da se uputimo po hrvatskim otocima. makar je cijela obala sličila na onu iz igrice, recimo 'age of empire', svejedno je bila prekrasna. vjetar nas je služio, pa smo razapele jedra i smiono krenule u osvajenje lijepog vremena. i eto nas tako u blizinu dubrovnika. putem smo si mislile dali pristati u okolna mjesta, ali taj dubrovnik uvijek nas je mamio, te ostala mjesta nisu dolazila u obzir. i tako uplovljavamo u neku uvalu blizu samog mjesta gdje susrećemo neke poznanike, valjda prijatelje koji nam govore da je do mjesta sat vremena plovidbe, a da u marinu tak i tak nikad nećemo moći ući jer nemamo vozačku dozvolu. a opet ostaviti brod i otići s njima do grada je bilo preriskantno za brod jer je ta uvala bila nezaštićena, smrdljiva, nešto kao močvara. a i bili smo jedini brod u njoj. ipak su nas uspjeli nagovoriti i odlazimo s njima do grada.
nakon par sati, kad smo se vratile... cijeli brod su izjeli nekakvi paraziti, velika postrojba odurnih nametnika... neeeeeeee

imam dečka, njega, zove se 3. napokon. kako sam samo sretna. kod moje smo tete u praznoj kući. ostao je spavati kod mene i divno mi je jer je baš onako kako sam očekivala. samo smo ležali i ništa nam nije trebalo. strasti su buktale, pa se smirile.
ah zbog takvih trenutaka treba odjebati sve druge obaveze... i samo uživati... i da ovaj put je sve bilo plavo, ona nebeska plava, prekrasna.

dobila sam plaću - juuuhu. moja plaća, ah... odlazim ju podići u dućan. i napokon dok sam se progurala kroz veliku gužvu i sva ta ogromna, a opet polu prazna kolica, dolazim do šaltera gdje mogu podići plaću. nekih 4 tisuće kuna. super, taman za stanarinu, režije i božićne poklone. možda si napokon kupim i one tenisice... kad ono na šalteru čeka moja stara prijateljica. nismo se vidjele pola godine. stvarno smo bile dobre, najbolje kako se kaže. ali život nas je odvukao na druge strane - ona na studij u osijek, ja u zagrebu...predaleko za održati vezu preko sms-a. uf, ali koja je to ljubav bila. najbolje prijateljice, još od vrtića, pa sve škole, prva menga, izlasci, dečki... i tako nas dvije na šalteru (i još neke njene prijateljice), a ona mene cijelo vrijeme ignorira, baš kao što je to bilo jednom nekad u srednjoj. one kao uplaćuju za novu godinu, nekakav put ili nešto. pitam ja nju da zašto mi nije javila svoj novi broj a rekla je da hoće, a ona će na to meni da nikad ni nije promijenila broj, a kad mi se i javljala nikad nije dobivala report, što znači da poruke nisam ni dobila. pozdravila me i u hipu nestala. da, zaboravila sam reći da mi je u međuvremenu žena na šalteru rekla da je bila neka greška u obračunu plaće, te da da mi je plaća 18038 kuna, da - 18 tisuća. molim. nisam pojma imala otkud to. pa takve plaće imaju državni dužnosnici (ili možda malo veće).
ništa, spremila sam tu lovu i otišla dalje...
sljedeća scena je na plaži. ja u društvu prijatelja. sve je nekako (ovaj put) narančasto i ja sam za ne povjerovat u toplesu. pred svim mojim prijateljima, a uglavnom su bili dečki. odlučim se prošetati i nalijećem na svoje druge prijatelje, malo draže u zadnje vrijeme, kad li oni pričaju o njemu, mojem 3, a da ni ne znaju da mi je toliko napet. ja u toplesu, a oni pričaju o njemu. uf kako sam se tek onda osjećala golom. prijateljica 4, koja je bajdvej bila u narančastom badiću poziva me van navečer, na pivo kaže. uto dolazi konobar s računima - 70 kuna sveukupno - oni ne uspjevaju toliko skupiti (ili ne žele, a možda ni nemaju), a ja si sve mislim dali da platim... ali onda bi svi znali kolika mi je bila plaća. šta bi onda oni mislili, kvragu... a sve je bilo tako narančasto...

9:00 je sati, probudila me nekakva bezvezna poruka. na godišnjem sam, odgovorit ću poslije...

vani je bilo neko čudno vrijeme, pomalo zastrašujuće, ali ipak nebo je bilo ljubičaste boje... tamno ljubičaste.
i mjesec je bio ogroman, preveliki. a mi smo bili u nekom gradu, pomalo sliči na NY, a ustvari naša je obala (opet ponavljam-zgrade su kao u NY).
maloprije smo 1 i ja u jednoj od njih - stan...zidovi u magnolia rozoj boji... kupaona ogromna s velikom vešmašinom i plavim ulošcima, mirišljavim.
Tako 1 i ja pričamo kako bi trebale izaći već jednom jer će njeni roditelji uskoro a stalno se spominje neka pletena mreža, nekog Hoghara (ma šta god to ime značilo).
a ta mreža je bila ogromna, prekrivala je zidove cijelog stana i izgledala je na ribarske mreže samo što je bila od špage žućkaste boje. na kraju smo iznjele tu mrežu van gdje smo saznale da ju je ustvari izradio sam Hoghar kojeg su na likovnoj akademiji srušili iz predmeta 'umjetničko stvaranje' jer se stalno koristio ciaro scuro metodom, a koja nije zadovoljavala uvjete.
Na kraju se ipak pojavljuje sam Hoghar na skuteru i nezadovoljan što je progonjen i izbačen s akademije baca sunčane naočale i gazi ih skuterom.
Poslije svega dolazi još i 2 (profesora de espanol) tražeći njega i njegove naočale. bila je drugačija,(profesora) našminkana i starija, ali svejedno lijepa. a on - on je bio faca, s dobrom frizurom i nekom smiješnom odjećom, ali cool sve u svemu.

i to je bilo to, jedini san kojeg se sjećam. bizarnije je bilo samo to što me probudio otac koji je tako zaudarao na češnjak, da kad mi je pričao nisam mogla izdržati nego što prije izaći iz kreveta.
a ko zna šta su ti snovi značili... možda ih netko drugi razumije